Vodič kroz Veliku Kladušu i Bužim - šta vidjeti?

Jedno od mjesta kojima sam se ponajviše radovao na proputovanju kroz zapadnu Bosnu jeste Velika Kladuša. Upravo zahvaljujući njoj, dogodile su se i posjete Cazinu, o kome sam pisao u prethodnom tekstu, te Bužimu, o kome ćete čitati u nastavku ovog putopisa. Smještena na krajnjem sjeverozapadu zemlje, uz samu granicu sa Hrvatskom, Velika Kladuša je gradić u koji sam se morao namjenski zaputiti, jer me životne okolnosti do sada nisu vodile u tom pravcu. Na samom početku priče o zapadnoj Bosni, koja je započela obilaskom Bosanske Krupe, spomenuo sam kako nam je u vozilu prestala funkcionisati klimatizacija, pa je drugi dan putovanja na nepodnošljivoj ljetnoj vrelini već pomalo ubijao onaj početni entuzijazam s kojim smo započeli avanturu.

 

Stari grad Bužim

Napustivši Cazin, napravili smo dvije kratke pauze, prvu u Pećigradu, a drugu u selu Kajtezi, a zatim nastavili ka Velikoj Kladuši. Noge su me svrbile od visoke trave kroz koju sam maločas gazio dok sam obilazio nišane krajputaše, a kapljice znoja samo su pogoršavale situaciju. Prošli smo kroz Malu Kladušu, za koju sam sada prvi put čuo, a kraj ceste sam na svako malo mogao uočiti grupice migranata. Znao sam da je ovo njihova ruta i da se negdje u okolini nalazi i kolektivni centar, ali i dalje sam se pitao koji ih đavo natjera da na ovoj vrelini hodaju. Ali, isto to sam pomislio i za sebe.

 Velika Kladuša

Glavni motiv posjete Velikoj Kladuši, bio je obilazak tamošnje tvrđave, te smo se po dolasku uputili pravac tamo. Navigacija nas je po običaju uputila najkraćim putem, za koji ćemo poslije izvjesnog vremena shvatiti da definitivno ne može biti glavni prilaz tvrđavi. U jednoj tački smo shvatili da je najbolje da se parkiramo na jednom od rijetkih proširenja i nastavimo pješke preostalih stotinjak metara. Sunce je vjerovatno u tom momentu dostiglo zenit, što se ne bi moglo reći i za moje raspoloženje. Tjerajući dosadne insekte koji su zujali oko mene, uspeo sam se do kućica izgrađenih u starobosanskom stilu, koje su u drugoj polovini prošlog vijeka sagrađene podno tvrđave. Već tu sam shvatio da do tvrđave postoji i pravi, asfaltirani put, kojim se civilizovano može stići do odredišta.

 

Velikokladuška tvrđava

Velikokladuška tvrđava je podignuta još u srednjem vijeku na brežuljku iznad desne obale Graborske, pritoke rijeke Kladušnice. Stari grad Kladuša se spominje prvi put 1280. godine. Bila je vlasništvo Babonića Blagajskih, a kasnije knezova Kladuških. Ispod srednjovjekovnog utvrđenja egzistiralo je i podgrađe u kojem se odvijala svakodnevnica nižih slojeva stanovništva. O tome svjedoče i dokumenti u kojima se spominje Crkva sv. Martina koja se nalazila na ovom području. Kladuša je u ovom periodu imala svoj trg, odnosno varoš sa opštinskim sucem. 

 

Tradicionalne kuće oko tvrđave

Osmanlije su je zauzele 1633. godine i dodatno utvrdile izgradnjom bedema. Značaj ove tvrđave se ogledao u činjenici da je najisturenija tvrđava prema Hrvatskoj. U vrijeme bivše Jugoslavije, tvrđava je preuređena u ugostiteljski objekat u čijem je sastavu sagrađeno hotelsko naselje Mejdan, sa 16 kuća podignutih u starobosanskom stilu. Danas se tek manji broj ovih kuća koristi u turističke svrhe, a tvrđava iako je dobro očuvana, nije u funkciji turizma. Mjesto ima izuzetan potencijal za razvoj turizma i mada je infrastruktura u dobrom stanju, iz nekog razloga mi je djelovalo pomalo otužno i nisam imao pretjeranu želju da se tu zadržim. Tome je dodatno doprinijela i nesnošljiva vrućina tog dana. 

 

Gradski park u Velikoj Kladuši

Vratili smo se u automobil, a zatim se spustili u centar, gdje smo se malkice pomučili oko pronalaska parkinga. Centar grada je zaista jako mali, i za razliku od drugih manjih gradića u Bosni i Hercegovini, ne postoji čaršija u klasičnom smislu ili je barem ja nisam vidio. Ono što sam prepoznao kao najuži dio grada jeste dugačak, pristojno uređen park, ali bez pretjerano mnogo sadržaja. Na kraju parka se nalazi Gradska džamija, sagrađena 1901. godine i proglašena je za nacionalni spomenik Bosne i Hercegovine. 

Gradska džamija u Velikoj Kladuši

Nešto dalje od džamije podignuta je i pravoslavna Crkva Svetog Georgija, ali to ću saznati tek naknadno, jer taj dan nismo prošli pored nje. Navikao sam u svakom bosanskom gradu vidjeti i džamiju i crkvu, pa mi isprva bješe neobično što ne vidjeh crkvu, ali je ona ipak tu i proglašena je takođe nacionalnim spomenikom. Odlučili smo napraviti pauzu u kafiću smještenom u zgradi koja je nekada bila robna kuća, a sada je tržni centar. 

Velika Kladuša

Od konobarice ću saznati da kafić nema toalet, nego da isti treba da potražim u unutrašnjosti tržnog centra, što mi se iskreno nije dalo raditi, tako da sam brže-bolje popio piće i odlučio zbrisati iz Velike Kladuše.  Vraćamo se u automobil i nastavljamo ka Bužimu, do kojeg nam je trebalo oko 45 minuta.

 Bužim

U Bužim sam stigao sa skromnim predznanjem o ovom mjestu, koje je ujedno i sjedište istoimene opštine formirane 1995. godine, pa me je samim time i iznenadilo koliko je malo mjesto. Očekivao sam barem nešto u rangu sa Velikom Kladušom. Iako skromnih dimenzija, ovaj kraj krije veći broj lokaliteta sa turističkim potencijalom. Glavni motiv mog dolaska bila je posjeta srednjovjekovnoj tvrđavi, smještenoj na uzvišenju iznad samog naselja. 

Pogled na Bužimsku tvrđavu

U istorijskim zapisima nema preciznih podataka o njenoj gradnji, ali se po arhitektonskom stilu zaključuje da datira iz 14. vijeka. Do dolaska Osmanlija na ove prostore prelazila je u vlasništvo različitih knezova i grofova, nakon čega je 1576. godine osvaja Ferhad-paša Sokolović. Tokom 17. vijeka hrišćanske vojske su napadale Bužim, ali ga nisu uspjele osvojiti. Tvrđava u 19. vijeku gubi vojni značaj i biva napuštena.

 

Pogled sa Bužimske tvrđave

Stižemo automobilom skoro do samog ulaza u tvrđavu, gdje ne postoji parkiralište, ali je moguće ostaviti vozilo pored puta, pod uslovom da nema drugih posjetilaca. Stari grad Bužim se sastoji od unutrašnjeg i vanjskog utvrđenja, koje je izgrađeno u 15. vijeku s ciljem da se pruži dodatna zaštita unutrašnjoj utvrdi. Prolazimo kroz nedavno obnovljena vanjska vrata, o čijoj autentičnosti bi se moglo polemisati i stupamo u prostor koji dijeli vanjsku od unutrašnje utvrde. Već na prvi pogled mi je jasno da enterijer tvrđave nije predmet redovnog održavanja i da se ona nalazi u prilično ruiniranom i zaraslom stanju. Ujedno smo i jedini posjetioci u tom momentu, ali to me i ne čudi, jer smo se zatekli tu jednog od najtoplijih ljetnih dana.

 

Obnovljena kula Bužimske tvrđave

Tvrđava ima, ili da budem precizniji, imala je četiri okrugle kule, po jednu u svakom ćošku. Od nekadašnje četiri kule, jugoistočna je najbolje očuvana i nedavno restaurirana, dok je sjeveroistočna skoro u potpunosti razrušena. U sklopu tvrđave se nekada nalazila i kamena džamija koju sagradio Ferhad-paša, ali od nje danas nije ostalo skoro ništa. Međutim, u podnožju utvrde nalazi se zanimljiva drvena džamija koju smo odlučili pobliže razgledati, pa smo se spustili nazad među kuće.

 

Stari grad Bužim

Iako tačna godina izgradnje ove džamije nije poznata, datira najvjerovatnije iz 18., a renovirana je u 19. i 20. vijeku, kada je poprimila svoj sadašnji izgled. Pretpostavlja se da je najstarija drvena džamija na Balkanu. Stariji stanovnici Bužima tvrde da prilikom njene gradnje nije korišten nijedan ekser, niti bilo koji drugi komad metala, nego je sve napravljeno od drveta. 

Ostaci tvrđave

Zbog neadekvatne odjeće, u unutrašnjost džamije nismo ni pokušali ući, ali smo zastali nakratko da promotrimo krajiške nišane u njenom dvorištu, koji po svom obliku i dekoracijama odgovaraju onima u selu Kajtezi, koje smo posjetili ranije tog dana. Džamija je puna starih ćilima, autentičnih starih dokumenata, te mnoštva starih svjetovnih i vjerskih rukopisnih knjiga. Drvena džamija je zajedno sa Starim gradom Bužimom proglašena nacionalnim spomenikom.

 

Drvena džamija u Bužimu

Na teritoriji Bužima postoji još nekolicina zanimljivih lokaliteta, koje nažalost nismo stigli obići. Jedan od njih je izvor Svetinja ili Ibret voda, smješten na području Čave ili Dobrog Sela.  Izvorište se nalazi iznad stjenovite krečnjačke prečage visoke oko 16m, iz koje voda svaki dan po nekoliko puta poteče, te nakon određenog vremena opet presuši. U narodu postoji vjerovanje o svetosti ovog izvora, zbog čega se ljudi 6. maja svake godine okupljaju kod izvora, umivaju i kupaju njegovom vodom, vjerujući da je ljekovita. Od ostalih znamenitosti, spomenuo bih još hadžijske kamenove ispred džamija na Starom Gradu i Varoškoj Rijeci, odakle su u prošlosti vjernici polazili na hodočašće u Mekku. Usput ćete vidjeti i tradicionalne bosanske kuće, te veći broj spomen obilježja iz Drugog svjetskog rata, ali i rata 90-ih godina.

 

Stari nišani ispred džamije

Rastajemo se sa Bužimom i nastavljamo dalje ka Bihaću, o kome ću pisati u narednom tekstu. Iako su Velika Kladuša i Bužim mala mjesta, smatram da ih vrijedi obići, a najbolje u kombinaciji, kako bi se zaokružio jedan sadržajan dan.