Vodič kroz Erdut, Hrvatska - šta vidjeti?

Iako živim na samoj granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine, zahvaljujući restrikcijama sa kojima smo suočeni u ovoj 2020. godini, već mjesecima sa čežnjom posmatram drugu obalu Save, kao da su se, ne daj Bože, vratile devedesete. Kada mi se nedavno ukazala prilika da nakon više od pola godine pređem hrvatsku granicu, sa nevjericom sam posmatrao sva ona slavonska sela, koja sam prije toga vidio barem stotinu puta. Krajnje odredište mi je bio Apatin, o kome ću pisati u narednom tekstu, ali to je značilo i prolazak kroz jedno nadasve zanimljivo selo na krajnjem istoku Hrvatske. Po naslovu već svakako znate da je riječ o Erdutu.

 

Dvorac Adamovich-Cseh u Erdutu

Vozeći se uz istočnu granicu Hrvatske, nisam mogao, a da ne primijetim da je ovaj kraj poprilično pust i raseljen. Stare, prizemne kuće, posložene pod konac, odavno su prazne, a njihovi stanovnici ko zna gdje. Pretpostavljam da su se u potrazi za boljim životom odselili u veće sredine. Tek poneka novija višespratnica sa svježe okrečenom fasadom razbija ovaj otužni prizor. Ravnice između sela su gole, ali se nađe i poneka svježe uzorana njiva. U daljini se naziru nizovi uskih, duguljastih stabala, pa se na tren osjećam kao u nekoj postapokaliptičnoj verziji Toskane.

 

Rimokatolička crkva Svi sveti u Erdutu

Na manje od kilometar od državne granice sa Srbijom, smjestilo se ono zbog čega smo i željeli proći baš ovuda. Naselje neobičnog naziva Erdut je ujedno i sjedište istoimene opštine koja broji nešto više od sedam hiljada stanovnika. Erdut je do uspostavljanja novog ustrojstva države pripadao opštini Osijek, a prema istorijskim spisima ime je dobio po porodici Erdodi, koja je iznad današnjeg naselja sagradila dvorac. Zbog svog strateškog položaja, Erdut je mjesto bogate istorije, pa je tako i u bliskoj prošlosti bio poprištem ratnih sukoba hrvatskih i srpskih snaga tokom rata u Hrvatskoj.

 

Dvorac Adamovich-Cseh

Upravo je dvorac Adamovich-Cseh, pored kojeg se prvobitno zaustavljamo, bio mjesto gdje su Franjo Tuđman i Slobodan Milošević 12.11.1995. potpisali Erdutski sporazum. Njime su tadašnji čelnici ostatka Republike Srpske Krajine pristali da pod upravom UN-a postepeno pređu pod hrvatsku vlast, čime je i formalno okončan rat. Dvorac Adamovich-Cseh je sagrađen na istočnoj strani naselja Erdut, nasuprot katoličnoj crkvi Svi sveti. Podignut je krajem 18. ili početkom 19. vijeka, kao prizemni dvorac i uz njega nekoliko pomoćnih objekata, te velikim vinskim podrumom.

 

Osmougaona kula dvorca

Krajem 19. vijeka je obnovljen, te poprima novi oblik sa pročeljem kojeg karakterišu historicistička obilježja. Dograđena je osmougaona kula na jugozapadnom uglu, trijem nad ulazom i još nekoliko modifikacija. Na mjestu staroga vrta, sa južne strane dvorca, uređen je mali kasnohistoricistički perivoj gusto zasađen raznim drvećem, grmljem i cvijećem. Sačuvani su izvorni dijelovi perivoja, ulazni portal, fontana odrina sa ružama i neka stara stabla, među kojima veličinom i starošću prednjači sofora. Danas je dvorac kulturno-istorijski spomenik, čiji podrum sakriva viševjekovnu vinoteku.

 

Erdutski vinogradi

Ulazimo u dvorište dvorca, čije žute fasade danas više nema nego što je ima. Od ljudskog prisustva ne zatičemo ni traga, a grobnu tišinu presjecaju samo povremeni zvukovi pucnja u daljini. Nisam siguran u porijeklo zvuka, ali u mislima zamišljam lovce u pratnji pasa kako vrebaju divlje patke na obali Dunava. Iza dvorca se nalazi lijepo uređen vinograd, pa se odlučujem na kratku šetnju, iako s blagom nelagodom, jer nisam siguran da li mi je dozvoljeno da budem tu. Erdut je poznat po proizvodnji vina, a navodno se ovdje nalazi i najveća vinska bačva na svijetu, koja se i danas koristi i puna je graševine. Izrađena je 1989. godine od 109 debala slavonskog hrasta i teška čak 20 tona, te danas predstavlja simbol Erdutskog vinogorja. Erdutska vinarija obrađuje površinom najveći vinograd u Hrvatskoj, a svoja vina izlaže na međunarodnim sajmovima još od 1855. godine.

 

Erdutska kula

Na svega par stotina metara udaljensoti od dvorca Adamovich-Cseh smjestila se još jedna znamenitost Erduta, a u pitanju je Erdutska kula, koju još nazivaju i Dvorac na brdu. Smještena je sa unutrašnje strane velikog dunavskog meandra, na istočnim vinorodnim padinama Erdutske kose. Ne postoje pisani tragovi ko je i kada izgradio kulu, a spominje se prvi put u 15. vijeku kao castellum Erdeed. Proglašena je za spomenik nulte kategorije, a od srednjovjekovnog grada su sačuvane ruševine dvije kule i zida.

Erdutska kula (Erdutski dvorac)

Sa visoravni na kojoj je sagrađena kula pruža se predivan pogled na Dunav i erdutske vinograde, a pored kule je napravljena i staza sa drvenim stepenicama, kojima se možete spustiti sve do Dunava. Mi smo započeli spust, ali pošto smo bili u žurbi, negdje na pola puta smo odustali, s obzirom da smo se ovdje zatekli u prolazu i čekalo nas je još dosta toga za obići tog dana. Ukoliko budete imali nešto više vremena nego što sam ga ja imao, obavezno se spustite do kraja i prošetajte obalom Dunava kroz riječne meandre.

 

Pogled na Dunav i Vojvodinu

Odlučujemo se vratiti do automobila ulicom koja se prostire paralelno sa onom kojom smo došli, kako bismo bacili oko i na Pravoslavnu crkvu svetog arhangela Gavrila (Gabrijela), vjerski objekat jednostavne spoljašnjosti, zaklonjen krošnjama borova. Crkva je sagrađena 1764. godine na mjestu stare drvene crkve, ali je više puta rušena i devastirana, kako u Drugom svjetskom ratu, tako i početkom devedesetih. Obnovljena je 2004. godine, a ikonostas koji se u njoj nalazi datira iz šezdesetih godina.

 

Pravoslavna crkva arhangela Gavrila u Erdutu

Bez obzira da li ga obilazili namjenski ili u kombinaciji sa još nekim mjestom u blizini, Erdut zaista ima šta da ponudi, s obzirom da se radi o jako malom mjestu. Obiđite njegove dvorce, prošetajte vinogradima i obalom Dunava, te se počastite čašom graševine ukoliko ste ljubitelj vina. Nadam se da sam vas zainteresovao da obratite pažnju na ovo i slična manja mjesta, a u sljedećem tekstu vas vodim u Apatin, još jedan zanimljiv gradić Vojvodine.