Budimpešta u 4 dana - šta posjetiti? (Dan 3)

Treći dan boravka u Budimpešti imali smo nešto više sreće s vremenskim prilikama. Temperatura je bila ugodna, i što je najvažnije nije bilo kiše. Budući da smo dan ranije obilazili Budim, odlučili smo ovaj dan provesti u Pešti.

Prva postaja nam je bila ulica Vaci, vjerovatno i najpoznatija ulica u Budimpešti. Ona je nešto kao beogradska Knez Mihajlova, i u njoj su smještene brojne prodavnice, restorani, lanci brze hrane, suvenirnice, pa čak i striptiz bar u koji ženama nije dozvoljen ulaz. Na ulici se nalaze brojni prodavci sa pokretnim štandovima koji na licu mjesta peku čuveni chimney cake. Ipak preporučio bih vam da ga ne kupujete tu jer su cijene previsoke. Recimo tu je jedan chimney cake oko 850 HUF, dok smo ga mi na štandu blizu sinagoge kupili za svega 290 HUF.

Dunavska fontana i Bazilika svetog Stjepana

Napravili smo krug kroz Zaru i H&M, koji nisu ništa spektakularniji od beogradskih, a zatim se zaputili do Dunavske fontane. Fontana je izgrađena između 1880. i 1883., a projektovao ju je mađarski arhitekta Miklos Ybl. Fontanu čine četiri kipa. Na vrhu fontane nalazi se statua muškarca koji utjelovljuje Dunav, dok ispod donjeg tanjira fontane sjede tri ženska kipa koja predstavljaju najvažnije pritoke Dunava – Tisu, Dravu i Savu. 

U blizini fontane se nalazi i Bazilika svetog Stjepana/Stefana, najveća crkva u Budimpešti i skupa sa parlamentom najviša građevina u gradu (obje kupole su visoke 96 metara). Crkva je dobila ime po mađarskom kralju Stjepanu I, čija se mumificirana ruka i danas tu čuva kao relikvija. Gradnja crkve je započela 1851. i trajala je više od 50 godina, naročito zbog urušavanja do kojeg je došlo 1868. Crkva je završena 1905., 54 godine nakon što je započela njena izgradnja prema planovima arhitekte Miklosa Ybla. Crkva je građena u neoklasičnom stilu, sa zemljišnim planom u obliku grčkog krsta. Crkva ima dva zvonika (u južnom zvoniku je smješteno najveće zvono u Mađarskoj, težine preko 9 tona) i kupolu. Ulaz u crkvu je besplatan, izuzev u zvonike, gdje se naplaćuje ulaznica.

Nakon spoljašnjeg razgledanja crkve (iz nekog nepoznatog razloga nismo ušli unutra), uputili smo se prema sinagogi, slijedeći sada već moju čuvenu mapu. Prošli smo i pokraj zgrade hotela Anker Palace, zaustavivši se s druge strane ceste, gdje smo u podzemnoj našli uredan javni toalet po simboličnoj cijeni.

Velika sinagoga

Stigli smo do sinagoge u ulici Dohány, najveće sinagoge u Evropi i jedne od najvećih u svijetu. Građena je u periodu od 1854. do 1859. godine u pseudomaurskom stilu, sa motivima baziranim na islamskom modelu iz sjeverne Afrike i srednjovjekovne Španije. Ludwig Forster, bečki arhitekta koji je radio na sinagogi smatrao je da ne postoji izrazito židovska arhitektura, pa je stoga birao forme koje su koristile etničke grupe bliske izraelskom narodu, poput arapskih. Kompleks velike sinagoge uključuje pored same sinagoge i spomenik herojima, groblje, memorijalni centar i muzej.

Sinagoga je tokom II svjetskog rata pretrpila značajne materijalne štete, a renovirana je u periodu od 1991. do 1998., iz sredstava obezbijeđenih od strane države i privatnih donatora. Zanimljivost je da je Centralna sinagoga na Manhattanu u New Yorku kopija ove sinagoge.

Radno vrijeme sinagoge varira, tako je da je prije posjete najbolje provjeriti na internetu da li taj dan radi. Ono što je konstanta jeste to da je subotom zatvorena. Pogodićete da smo mi došli baš u subotu, i stoga propustili priliku da razgledamo unutrašnjost. Mislim da sam negdje pročitao da se ulaz naplaćuje.

Na obližnjem štandu smo kupili chimney cake i sjeli na klupu da ga pojedemo. Smazali smo ga u tren oka i vratili se po još, a zatim krenuli da hvatamo autobus za prirodoslovni muzej, koji se nalazi u distriktu VIII. S obzirom da se nismo baš najbolje snalazili, pitali smo usput prolaznike koji autobusi voze tamo. Morali smo presjesti na par stanica, a kako smo se približavali cilju, grad se sve više mijenjao. 

Počeli su se nizati oronuli kvartovi (nisam ih nažalost uslikao) koji su u potpunoj suprotnosti sa centralnim dijelom Budimpešte. Jedan od putnika u autobusu nam je čak rekao da ovo nije najsigurniji dio grada i da ne preporučuje noćno zadržavanje tu. Ja sam razmišljao o tome zašto bi neko smjestio muzej u ovakvo područje.

Prirodoslovni muzej

Područje oko muzeja je, doduše, izgledalo veoma pristojno. Niz lijepih građevina i park nisu dali naslutiti da se na tom mjestu turistima može dogoditi bilo šta loše. Ulaz u sam muzej je malo zavučen, a kada smo ušli unutra, dobili smo uvid u modernistički uređen enterijer. Raspitali smo se malo oko cijena ulaznica i naposlijetku se odlučili za osnovnu ulaznicu koja za osobe do 26 godina košta 800 HUF. Ako ste i koju godinu iznad, a izgledate mladoliko, možete slobodno kupiti tu ulaznicu jer vam ne traže ličnu kartu. Ova ulaznica uključuje razgledanje osnovne zbirke, a kao dodatne izložbe su dostupni dinosaurusi (uglavnom replike, što meni nije bilo zanimljivo) i podvodni svijet, čini mi se.

Muzej je strašno neorganizovan, ne postoje putokazi, tako da u startu nemate pojma kuda treba da idete. Dosta je slijepih hodnika, a sama postavka muzeja je smiješno skromna, plus u dobrom dijelu muzeja je zabranjeno fotografisanje, što mi je smiješno jer ne vidim razlog zašto bi fotografisanje prepariranih životinja bilo problematično. Jedina stvar koja me je zaista oduševila jeste mala prostorija sa kristalima i mineralima, osvijetljena UV zrakama zbog kojih su eksponati svijetlili u najljepšim fluorescentnim bojama.

Razgledali smo i ostatak postavke, koja je u odnosu na Prirodoslovni muzej u Beču (pa čak i Zemaljski muzej u Sarajevu) stvarno neubjedljiva. Iako sam zaista veliki ljubitelj ovakvih muzeja, ovaj mi je bio veliko razočarenje, tako da vam ne preporučujem da se bespotrebno cimate u ovaj dio grada samo zbog njega. Na mapi koju sam iscrtao na temelju različitih online vodiča, u blizini muzeja je trebalo da se nađe i botanička bašta, ali sve što smo mi uspjeli naći jeste jedan staklenik/rasadnik kakvih i kod nas ima na svakom koraku.

S obzirom da smo završili razgledavanje „znamenitosti“ distrikta VIII i prije nego što smo očekivali (plus, prijateljica je, inspirisana pričom našeg saputnika iz gradskog autobusa, željela napustiti ovo područje prije prvog mraka), uhvatili smo prevoz nazad za centar. Na kraju smo ponovo završili u blizini sinagoge, odakle smo nizom sporednih uličica pješke stigli nazad u ulicu Vaci. Odlučili smo dan završiti našom standardnom šetnjom kraj Dunava, s budimske strane, pa smo prešli Elizabethin most i uputili se u pravcu Lančanog mosta.

Šetalište uključuje i traku za bicikliste, i zaista je zanimljivo vidjeti koliki broj ljudi različitih godišta vozi bicikle ili trči tom stazom, duž koje su posađene sadnice kestena koje su baš tada bile u cvatu. Kod nas bi ih vjerovatno smatrali luđacima. Naposlijetku smo stigli do Lančanog mosta, gdje se nalazi prelijep, cvijećem zasađen, kružni tok odakle se pruža pogled na budimski dvorac i žičaru kojom se možete popeti do njega. Kako je već počeo padati mrak, nije nam se isplatilo nastavljati šetnju prema Margitinom ostrvu (na koje smo se zakleli doći sutradan), nego smo prešli most i našli se kod zgrade parlamenta. Nakon kratke noćne šetnje po centru Pešte, uhvatili smo autobus za hotel i time završili naš treći dan boravka u Budimpešti.

Budimpešta - Dan 1     Budimpešta - Dan 2     Budimpešta - Dan 4